Negde daleko plivali su delfini

Iz zbirke priča: Dnevnik vidljiv čudnima

Novi roman nagrađivanog pisca Andrije Jonića „Poslednji organski čovek na svetu“ možete pronaći u knjižarama širom Srbije ili naručiti sa 30% popusta klikom na kvazarknjige.rs

Ne znam tačno kada se to dogodilo. Znam samo da nije bilo tako davno, u jednom gradu srednje veličine čija se plaža usecala u sam početak beskrajnog plavog okeana.

Mladi novinar, veoma ugledan u svom poslu, pozvan je u dečji dom koji je bio pred zatvaranjem. Nakon nekoliko poziva koji nisu precizno objašnjavali šta je to tako važno zbog čega bi on morao lično da se pojavi, vidno nervozan i pomalo pripit, rešio je da izdvoji nekoliko koraka u vremenu i zaputi se ka zagonetnom domu, upravo tamo gde se plaža usecala u sam početak beskrajnog plavog okeana. Za svaki slučaj, spakovao je mali diktafon i sa sobom poveo svog psa, koji je bio svedok mnogih njegovih intervjua.

***

Prolećni dan prijatnog mirisa. Polukružno dvorište malo izad plaže, zapuštena dvospratna kuća na brzinu okrečena neveštom rukom i poneko dete koje krišom viri sa prozora. Ne tako visok kameni zid u luku je ograđivao samo dvorište doma i dve omanje klupe koje su nemo posmatrale okean. Između njih nalazio se niski metalni dvogled prikačen za davno zarđalu šipku, a oko njega dve-tri šake peska razbacane po suvoj ugaženoj travi. Od celog sveta i svih mogućnosti to je bilo sve što su ta zemaljska, a opet ničija deca imala za sebe.

Pre ulaska u dom novinar je zastao da pogleda kroz dvogled. Morao je da čučne pošto visina nije mogla da se podesi. Negde u daljini ugledao je malog delfina kako skače, na momenat bi se umirio, izronio i pogledao pravo prema njemu.
„Tamo je od ranog jutra“, začuo se glas ženske osobe koja je polako prilazila, „delfin, neprestano posmatra, kao da čeka nešto…“
„Izvinite,  ja… nisam se najavio da ću doći“, rekao je novinar ustajući polako, „dobio sam nekoliko poziva odavde…“
„Znam, hvala vam što ste došli, iskreno, mislili smo da će te doći ranije ali…“, tada je zastala i pogledala u dečaka koji je išao tik uz nju. Bledog i umornog lica, on se jedva nasmešio i produžio napred ka klupi.
„Ja… nemam mnogo vremena“, nastavio je novinar prateći pogledom dečaka, „zapravo ne znam ni zbog čega sam pozvan ovde, Kakvo je ovo mesto?“
„Nazovite ga kako želite, ali ovo mesto je sve što ova deca imaju. Nažalost, još samo nekoliko dana a posle toga ne znamo kuda ćemo. Mi smo volonterski ovde, kuća je bila napuštena pa smo je malo preuredili da može da posluži… ali sada, napuštena deca moraju da napuste čak i napuštenu kuću. Neko je kupio čitavo zemljište, izgleda da je u ovako skrojenom svetu i jedna kuća za decu samo roba. Mislili smo da deca konačno imaju neko utočište i da to neće biti ulica, neka od njih su teško bolesna, bolnice kažu da ne mogu da ih prime jer nisu registrovana, nemamo novca za lekove, jedva skupljamo i za hranu…“
Dan se srušio poput najveće laži. Mislio je: ako vidi samo lepe stvari i udobnost koja ga okružuje, povremena nervoza je samo propratna cena a loše stvari ne postoje.
„Ne znam šta da kažem“, izgovorio je jedva čujno, „pokušaću da pomognem…“
„Pomozite“, uzvratila je tiho pokazujući na dečaka, „popričajte sa njim, to je sve što želi, on je teško bolestan i iskreno…“, nije stigla da završi, okrenula se kako bi sakrila suze i brzim hodom krenula ka vratima.

Talasi su hučali. Dok se približavao klupi razmišljao je kako da se obrati dečaku. Teško je. I pesak ima određenu težinu za zemlju. Zajedno sa našim stopalima deluje još teže. Sve što postoji predviđeno je da izdrži određenu težinu. Sve preko toga izaziva pucanje. I zaista, sve je povezano, samo što mi to ne osećamo. Dečak je to uvideo pa mu se obratio prvi.
„Vaše ime sam slučajno pročitao nekoliko puta u novinama, pa sam poželeo da se upoznam s vama. Nemam nikoga sa kime bih mogao da pričam…“
„Shvatam, ali…“, novinar je zastao a potom umorno prošaptao sebi u bradu, „ja imam vrlo malo vremena, možda nekih pola sata mogu da budem sa tobom, posle toga moram da idem“, uhvatio se za glavu i nastavio, „ne mogu da ti opišem koliko sam tužan zbog tvoje bolesti, nadam se da će sve biti u redu, pokušaću da ti pomognem…“
„Ne brinite“, uzvratio je dečak kroz osmeh, „ni ja nemam mnogo vremena. Možda još nekih pola sata večnosti da budem sa vama. I nemojte biti tužni. U bolesnim okolnostima svi smo bolesni. Svako na svoj način.“
Talasi tišine odjeknuli su prostorom. Pas je trčkarao okolo, povremeno bi prišao dečaku, tužno ga pogledao a potom odjurio dole ka vodi.
„Imate divnog psa“, rekao je dečak pokušavajući da ga dozove umornom rukom.
„Da… ne znam šta bih bez njega, pas je ipak najbolji čovekov prijatelj. Veoma ga volim. Nego, kaži mi“, nastavio je vadeći mali diktafon, „želeo si da pričaš sa mnom, zvučalo je kao vrlo važno. Ako želiš možemo i da te snimimo, uradićemo pravi intervju.“
Na dečakovom licu pojavio se osmeh. Uzeo je diktafon, pažljivo obema rukama, i ponovo vratio pogled ka okeanu.
„Želeo sam da vam ispričam nešto, znate, ja ovde nisam oduvek bio sâm. Imao sam nekoga.  Jedna devojčica, zvala se…“, zastao je na trenutak uzdahnuvši duboko, „zapravo, bila je lepa. Barem meni. Da li je vama neko nekada bio lep iz nekog potpuno nepoznatog razloga?“
Zagledan u svoje ruke koje su se tresle, novinar se okrenuo na stranu i otvorio bočicu lažnih namera. Prokletstvo. Prvi gutalj je bio gorak baš kao i čitav dan kroz koji je prolazio.
„Jeste“, odgovorio je s mukom trudeći se da dečak to ne primeti, „jeste ali… bilo je to davno, ne znam gde je ona sada. A ta devojčica koju pominješ? Da li je još uvek ovde?“
„Nije“, odgovorio je dečak vadeći malu sliku iz džepa, „otišla je pre nekoliko meseci, ali… ja u svakom trenutku znam gde je ona.“
„Stvarno?“, upitao je novinar zaista primetivši okean, „to je lepo, a kako ti uvek znaš gde je ona?“
„Malo pre nego što je otišla smislila je način da se sretnemo kada god poželimo. Još uvek pamtim njeno lice u tom trenutku, rekla je: ʼKada zaspiš, sanjaj da si delfin. Ja ću učiniti isto. Otići ćemo nekud daleko odavde.ʼ I ja sam je poslušao. Odlazili smo na spavanje uvek u isto vreme. Kada bi neko ušao u sobu da proveri, naša tela bi zaista bila tu. Međutim, mi smo bili daleko, obilazili bismo mora i okeane, pratili smo jedno drugo kroz te blistave plave površine. Sunce bi nam pričalo o svetlu, oblaci o kiši, naši pogledi o postojanju. Problemi nisu postojali. Bili smo zdravi. Imali smo sve i sve je imalo nas.“
„To je zaista lepa priča“, uzvratio je novinar blago zbunjenim tonom, „ta devojčica, voleo bih da upoznam i nju, jednom, ako to bude moguće…“
„Nažalost, to više nije moguće. Kao što rekoh, otišla je, meni je značila, nikome drigome nije bilo stalo do nje. Deca postaju sve manje važna. Da li ste vi nekada pomislili da mi postojimo? “
„Iskreno…“, zastao je novinar vidno zbunjen pitanjem, „znam da postojite, ali… postoje i obaveze, postoji mnogo drugih stvari…“
„Postoje“, prekinuo ga je dečak gledajući napred ka plavom, „postoje da prikriju jednu tužnu istinu. Ljudi su izgubili osećaj za ljude. Često zatvaraju vrata jedni drugima. A ne znaju da kada nekome zatvarate vrata, zatvarate vrata jednom biću, biću kojem možda sve što treba u tom trenutku jeste upravo to malo posvećenog vremena, poneka lepa reč, možda osmeh, nekoliko razmenjenih rečenica, radost za danas, ideja za sutra. Nemojte se pravdati sebi. Ne uklapamo se svi u svom trenutnom stanju sa svakim Barem ne u ovom veštačkom svetu koji smo stvorili. Otuđenost nam je nametnuta. Mi smo je nametnuli. Nemamo svi želje i strpljenja u svakom trenutku. Ponekad, to je teže od samog kosmosa. A ipak, jedan trenutak našeg vremena, to malo posvećenosti nekome može biti dovoljno za sve što nedostaje. Ili makar za jedan deo. Međutim, s vremenom sam razumeo: strpljenje se teško razvija u teškom, lošem okruženju, čak i udobnost potajno nanosi rane. Udahnite trenutak ponekad. Lepo miriše ovaj dan. Ne želim više da vas zamaram, vidim, nemate strpljenja.“
Novinar je nemo gledao u daljinu.
– „Kada malo bolje razmislim“, izgovorio je jedva čujno, „mislim da ću odložiti sve obaveze i ostati ovde sa tobom…“
„To bi bilo lepo“, uzvratio je dečak vraćajući malu sliku u džep, „ali, kao što rekoh, ni ja nemam mnogo vremena, i ne mogu da odložim…“

Talasi tišine udarili su u obalu. Kažu da razgovor nije potrajao još dugo do trenutka kada je dečaku naglo postalo loše. Put od klupe do nečega što se samo moglo nazvati domom bio je veoma dugačak. Nosio je to malo telo u rukama dok su ostala deca gledala, nije ni primetio da i dalje čvrsto drži diktafon u ruci. Zrnca peska pod nogama postajala su još teža. Zvuci sirena kasne za siromašne. Zvuci plača isti su za sve. Neko vreme je sedeo na klupi plašeći se da uđe unutra. Kada su izašli, pogledali su ka njemu i to je bilo dovoljno. I zemlja je znala. Dečak se više neće vratiti.

Otišli su i odneli ga. Kao da nikada nije ni postojao. Novinar je i dalje sedeo na klupi, bio je potpuno izgubljen u trenutku kada je prišla ženska osoba i pružila mu mali diktafon. Kroz suze je jedva uspela da izgovori:
„On…rekao je da poslušate… snimio je poslednje reči za vas…“
Tada se dogodilo. Sa trake se još uvek čuo samo šum kada mu se učinilo da je video nešto u daljini mora. Milion bubnjeva počelo je da udara u njemu. Milion bubnjeva stalo je u istom trenutku. Negde u daljini, iz čiste potpune dubine, dva delfina iskočila su visoko i na trenutak sunce ih je objasjalo, u trptaj oka stala je čitava slika koja je ličila na san. Sa trake se začuo glas dečaka:
„Možda je to što vidite ono što mislite da jeste. A možda samo dva delfina baš u tom trenutku putuju nekuda zajedno. Neka vas um ne zavara, kao što je to uradio sa vašim psom. Pas nije čovekov najbolji prijatelj. To što smo jedni drugima neprijatelji pa nam jedno iskreno biće pokaže šta je ljubav – to je nešto drugo. Vreme je. Moram da krenem. Realnost koju sebi priređujemo isuviše je plitka za sve naše mogućnosti. Srešćemo se ponovo, negde u dubini.“

Traka na diktafonu je stala. Kažu da je novinar dugo ostao gledajući ka horizontu. Te večeri i sunce je dugo zalazilo. Činilo se veoma dugo.

Nakon ovog događaja novinar je napustio svoju profesiju. Posvetio je život životu. Retko su ga viđali. Međutim, od svih stvari koje su mu se dogodile jednu nikada nije zaboravio. Kud god da je pošao sa sobom je nosio priču o dečaku i devojčici iz dubine okeana. Priču je nazvao „Negde daleko plivali su delfini.“

Mom drugu Borisu koji je nakratko posetio ovu realnost,
za naše prve korake na Kalemegdanu.

Prijava na nove tekstove

Više od 50.000 čitalaca prate rad nagrađivanog pisca. Pridruži se!

Vaša e-mail adresa će biti korišćena isključivo za slanje novih obaveštenja (bez spama). Odjava je moguća u svakom trenutku.

NE PROPUSTITE KRATKE PRIČE

Idi probudi ostalu decu

Očima detinjstva najdalje se vidi. U njima nema laži, tu se vazduh zaista udiše, svaki čovek je prijatelj i svaka buba predstavlja proleće. Za decu se ništa ne završava - sve iznova počinje.

Bašta u mojoj glavi

Uredi sopstvenu baštu u glavi, zasadi nove misli i počupaj korov pređašnjih dana. Samo onda kada tvoj vidik ne bude polomljeno sunce i kada sopstveni otrov pretvoriš u lek, moći ćeš da hodaš novim svetovima a da ih ne uništiš.